Metapismenost kao pedagoški model
Metapismenost promovira razmišljanje i saradnju u digitalnom dobu pružajući opsežan okvir za efikasno učestvovanje u društvenim medijima i kolaborativnim online zajednicama. Koncept metapismenosti
postavlja izazove tradicionalnim pristupima informacijskoj pismenosti, a nastao je iz potrebe da se unaprijede uočeni nedostaci definicije informacijske pismenosti.
U cilju efikasnog osnaživanja učenja u digitalnom okruženju Thomas P. Mackey i Trudi E. Jacobson nude koncept i pojam metapismenost kao dizajn inovativnog, saradničkog i otvorenog online okruženja učenja, utemeljen na ciljevima i ishodima učenja kao značajan potencijal za razvoj samostalne, globalne zajednice onih koji uče primjenom ovakvog objedinjenog i kolaborativnog okvira (Mackey i Jacobson 2019).
Prema riječima idejnih tvoraca metapismenosti Mackey i Jacobson (201137; 2013; 2014; 2019), radi se o načinu preoblikovanja, odnosno modifikacije tradicionalnog pristupa informacijskoj pismenosti prepoznavanjem drugih,srodnih vrsta pismenosti, značaja novih tehnologija te poticanja na kritičko razmišljanje i saradnju u digitalnom dobu.
Bit ideje metapismenosti čini kontinuirana refleksija učenika na vlastiti proces razmišljanja i prakse učenja da bi se definirale efikasne strategije samostalnog stjecanja znanja, a upravo je to ono što pojedince priprema da budu informirani potrošači i odgovorni proizvođači informacija u različitim društvenim zajednicama, uključujući one koje su posredovane tehnologijom, ali ne ograničavajući se samo na njih
(Mackey i Jacobson 2019). Riječ je o pristupu koji pomjera naglasak s jednostavnog pretraživanja i pronalaženja informacija ka njihovoj kolaborativnoj proizvodnji i dijeljenju. Metapismeni učenici i građani, prema Mackey i Jacobson (2019), oni su koji kao informirani potrošači evaluiraju autentičnost informacija i pažljivo istražuju pristranost izvora dok reflektiraju svoje vlastite predrasude, razumijevaju vrijednost saradničkog rada u socijalnim okruženjima da bi postigli zajedničke ciljeve, konzistentno doprinose svojim zajednicama promišljenom participacijom, te preuzimaju aktivno vodstvo spram vlastitih strategija učenja, te su konačno, kao odgovorni građani posvećeni konstruktivnom djelovanju, kako lokalno, tako i globalno.
Metapismenost čine četiri domene: bihejvioralna (aktivnosti koje učenici trebaju znati činiti po završetku uspješnih aktivnosti učenja, odnosno stečene vještine i kompetencije), kognitivna (znanja koje učenici
trebaju usvojiti po završetku učenja, odnosno obuhvaća razumijevanje, organizaciju, primjenu i vrednovanje), afektivna (promjene u emocijama ili stavovima pri učenju) i metakognitivna (obuhvaća ono što učenici „misle o svom mišljenju“, odnosno obuhvaća reflektivno razumijevanje samog učenja).
Učenik se nalazi u centru domena koje dinamički obuhvataju međupovezan skup ciljeva i zadataka
učenja koji vode do osnaživanja određenih uloga, a cilj im je priprema za aktivno djelovanje u informacijskom okruženju. Metapismen učenik je autor koji „pripovijeda“ u različitim formatima (tekst,slika, audiodokumenti i multimedija) koje je sposoban kritički koristiti,stvarati nove informacije, uključiti se u dijalog s drugima na smislen način, efikasno koristiti tehnologiju razumijevajući njene
komunikacijske efekte, a također i tumačiti ideje iz jednog ključa ili platforme u drugi prilagođavajući sadržaj iz jednog medija u drugi.
Učenika se dakle osnažuje da dijeli znanje što ga ujedno stavlja u ulogu nastavnika, poziciju da samostalni rad pretače u timski, te se uloge proizvođača, izdavača informacija i saradnika međusobno povezuju.
U konačnici, prema Mackey i Jacobson (2019), metapismen učenik postaje informiran istraživač,sposoban da postavlja pitanja i izražava ideje u mnogim formatim doprinoseći, kako formalnim, tako i neformalnim, naučnim razgovorima. Revizijom ciljeva i ishoda učenja metapismenosti, Mackey i Jacobson (2019) navode i naglašavaju nove izazove: a) razlikovanje mišljenja o nečemu i činjenica, što stoji u direktnoj vezi sa tzv. svijetom postistine, a tiče se aktivne evaluacije sadržaja uz istovremenu evaluaciju vlastitih pristranosti (kognitivna pristranost odnosno sklonost potvrđivanju tj. traženje informacija koje potvrđuju vlastite predrasude); b) etično i odgovorno odnošenje u vezi s intelektualnim vlasništvom koje stoji u vezi s etikom proizvodnje i dijeljena sadržaja (razlikovanje originalnog sadržaja od sadržaja promijenjene namjene, kao i etično korištenje otvoreno licenciranih sadržaja namijenjenih ponovnom
korištenju, te njihovo ispravno atribuiranje); c) odgovorno i savjesno stvaranje i dijeljenje informacija u saradničkom, participatornom okruženju; d) razvijanje strategija učenja usaglašenih sa ciljevima cjeloživotnog obrazovanja, kako na ličnom, tako i na profesionalnom planu, što omogućava otvorenost za novo znanje, prilagođavanje stalno mijenjajućim tehnologijama učenja i primjenu metapismenosti kroz kontinuiranu praksu.
