Mapiranje online predatora
Sa porastom konzumacije društvenih platformi, te neograničenim potencijalom komunikacije na istima, porasli su i rizici koje nedostatak informacijske i medijske sigurnosti nosi sa sobom.
U ovom tekstu, obrađivaćemo temu online predatora i na koji način možemo biti sigurni da djeca, pa i odrasli, prepoznaju i zaštite se od njihovog malicioznog uticaja.
Šta su predatori?
Predator predstavlja osobu koja ima zlonamjerne tendencije prema drugoj osobi ili grupi osoba u svrhu dobijanja koristi. Predatorski profil je najčešće profil manipulativne osobe, koja ima manjak ili potpuno odsustvo empatije prema drugima, te izraženu sebičnost.
Međutim, maliciozno ponašanje se ispoljava tek nakon dobijanja većinske ili potpune kontrole nad žrtvom, čemu prethodi empatično i dobro ponašanje predatora.
U dobu prije modernih komunikacija, predatori su živjeli u svojevrsnoj izolaciji koja je okarakterisana kao nemogućnost podjele svojih unutarnjih htijenja, osjećanja i pogleda na svijet.
Danas, predatori koriste beneficije mreža, kao što su anonimnost ili dostupnost socijalizacije, da bi pronašli žrtvu. Proliferacija predatorstva na Internetu počinje upravo od činjenice da putem samo jednog klika mogu doći do kontakta sa djecom, koja još uvijek čine većinsku statistiku žrtava predatora na Internetu – čak 77 % od 14 godina pa dalje.
Slika predatora u realnom svijetu nije ista kao ekranizacijska, te predatora ima u svim spolovima, dobnim skupinama, profesijama, ekonomskim strukturama, društvenim slojevima i drugim karakteristikama.
Kako prepoznati ponašanje predatora?
Neki oblici parafilija u online svijetu imaju jasan okvir ponašanja koji se ponavlja pri većini kontakta sa vulnerabilnim kategorijama.
Predatori imaju poseban okvir ponašanja i koraka koje koriste da bi došli u kontakt sa potencijalnom žrtvom. Nekada čak i pretražuju djecu po lokaciji mjesta življenja, putovanja, škole ili društvenih mjesta, kako bi lakše osigurali inicijalni zajednički parametar koji bi djetetu dao određenu sigurnost stupanja u kontakt sa predatorom. Koriste metode “kopanja” podataka o djetetu što uključuje i žrtvine interese kao muziku i filmove, te video igrice.
Česti oblici ponašanja pri stupanju u kontakt sa žrtvom jesu laganje o godinama (istrahživanje govori o samo 5% predatora koji su se pretvarali da su godište žrtve) ili stupanju u kontakt. Društvene mreže služe kao komunikacijski kanal koji većina tinejdžera i djece opisuje kao ugodno iskustvo.
Predatori bezazlenost namjene društvenih mreža koriste na maliciozan način.
Osim toga, imaju tendenciju da istražuju dječije poglede na veze, seksualnost, te ispituju granice do kojih je žrtva spremna da ide.
Nakon iniciranja kontakta koje se dokaže uspješnim, većina predatora kreće sa fazom pripreme za fizički kontakt sa žrtvom i uvjeravanja u bezazlenost namjera (eng. grooming). U ovoj fazi, predatori se raspituju za podatke žrtve, kao što su porodična situacija, stanje u školi ili postojanost roditelja i prijatelja. Razlog iza ovoga leži u činjenici da su najčešće orijentirani prema problemima žrtve, gdje predator može iskoristiti iste za predstavljanje sebe kao prijatelja, emotivne i dobre osobe koja će žrtvi pomoći da riješi te probleme.
Pod posebnim rizikom su djeca i žrtve sa problemima u porodici, školi ili djeca pod vršnjačkim i drugim nasiljem. No, predatorovo naizgled jako samopouzdanje u online svijetu krije drugačiju sliku u stvarnosti. Većinom su to profili koji posjeduju nisko samopouzdanje, nekada i različita iskustva koja su vodila alijenaciji iz društva i nisu hrabri koliko se predstavljaju. Odrasla osoba može da se suoči sa njima.
Krajnji cilj predatora jeste da održe online i ostvare fizički kontakt sa žrtvom, nakon uvjeravanja da samo žele biti prijatelji sa žrtvom.
U daljoj “grooming” fazi, predatori stiču povjerenje žrtve, te se raspituju za slike žrtve, najčešće u seksualiziranom kontekstu, te ukoliko žrtva odbije da pošalje ili ima sumnje, počinje sa prijetnjama kao što su govorenje žrtvinim roditeljima o potencijalnom problemu koji žrtva krije od istih, te oblici fizičkih i drugih prijetnji prema žrtvi ili važnim osobama u njenom životu.
Djeca, kao vulnerabilna kategorija, ne mogu prepoznati seksualno nasilje u ranoj životnoj dobi. Samim time, postaju žrtvom predatora i u krajnjoj crti, nalaze se sa istima u fizičkom svijetu. Djeca bivaju uvjerena od strane predatora da je seksualizirano ili nasilno ponašanje dobro po njih, te žrtve ne osjećaju da rade išta pogrešno. Nakon primarnog fizičkog kontakta sa predatorom kojeg je upoznalo u online svijetu, dijete može doživiti različite vrste nasilja kao što su seksualno nasilje, otmica, ucjene, emotivne manipulacije i drugo.
Kako predatori izbjegavaju sigurnosne sisteme?
Predatori su više tehnološki obrazovani u sektoru sigurnosti, nego prosječan krajnji korisnik/ica, te samim time stiču određenu prednost nad žrtvom.
U prethodnim pasusima smo spomenuli da su predatori, rastom modernih tehnologija, prestali biti u kontaktnoj izolaciji. Sa porastom bezbjednosnih i kriminoloških mjera za prepoznavanje i krivično procesuiranje predatora, rasla je i predatorska svijest o njihovoj sigurnosti za izvođenje djela unutar internetskog prostora. Najčešće koriste anonimizacijske metode sakrivanja stvarnog identiteta, koriste skrivače njihove stvarne IP adrese i drugo.
U dubokim slojevima interneta, postoje forumi i grupe za sastanke i podršku predatorima od strane predatora gdje razmjenjuju iskustva, najbolje metode stupanja u kontakt i dobijanja povjerenja žrtve i slično. Čak do toga da imaju forume gdje raspravljaju o načinima izbjegavanja osude za krivično djelo ili hvatanja.
Kako prepoznati da je dijete u kontaktu sa predatorom?
U tinejdžerskom ili dječijem dobu, svi smo bili pomalo tajnoviti o našim aktivnostima.
No, kada primjetite da dijete provodi previše vremena za računarom ili drugim komunikacijskim uređajem, te postaje agresivno kada se postavi pitanje o aktivnostima na Internetu, znači da postoji neki problem.
Djeca sa problemima postaju tajnovita, agresivna i skrivaju više stvari nego ranije, te mijenjaju svoj model ponašanja (iz mirnog u agresivno dijete, sve do nasilja). Postoji mogućnost da se nad djetetom, također, sprovodi i kibernetičko nasilje od strane vršnjaka, ali i mogućnost da je u kontaktu sa predatorom.
Ako primjetite da nešto nije dobro sa dječijim ponašanjem, pokušajte reagovati. Najveći indikatori da je dijete u kontaktu sa predatorom jesu da prima ili šalje poklone nepoznatim osobama, provodi mnogo vremena u komunikaciji na društvenim mrežama, više je agresivno ili emocionalno nego ranije, te posjeduje seksualizirani ili nasilan materijal u telefonu (objašnjenje – predatori često pornografskim sadržajem pripremaju žrtvu za normalizaciju takvog vida odnosa sa njim/njom). U nekim slučajevima, manipulacija predatora se odvija da se žrtva uvjerava u korisnost prostitucije ili promiskuiteta za njenu budućnost, pri čemu se može desiti da predator priprema žrtvu za korištenje iste u krugovima trgovine ljudima.
Svaka promjena u dječijem ponašanju ne smije biti zanemarena od strane roditelja/staratelja i biti karakterizirana kao “normalno” ponašanje.
Ukoliko primjetite drastične promjene, razgovarajte sa djetetom ili stručnim licem o prepoznavanju mogućeg nasilja nad djetetom ili tinejdžerom.
Mjere zaštite za djecu i roditelje/staratelje
U bh. društvu često nailazimo na otpor kada pričamo o malicioznim stvarima, jer vrijedi raširen stav da se to dešava negdje i nekome drugom, nikada nama. Korištenjem komunikacijskih uređaja i mreža, svako od nas, bio dijete ili odrasla osoba je u određenom riziku od predatorstva, prevare, zlonamjernog korištenja podataka i drugo.
Djeca su posebno ranjiva kategorija na internetu i samim time, bitno je govoriti o mjerama sigurnosti i načinima zaštite.
1. Edukacija djeteta o predatorskom ponašanju
U “offline” dobu, roditelji ili staratelji su govorili djetetu da ne treba stupati u kontakt sa nepoznatim ljudima. U “online” svijetu, možemo primjeniti isto pravilo.
Educirati djecu o potencijalnim rizicima pri stupanju u kontakt sa ljudima koje ne poznaje jeste pola prevencije predatorskog kontakta.
Ukoliko dijete provodi mnogo vremena na anonimnim chatovima ili igrama sa osposobljenim chat komunikacijama, mora znati rizike stupanja u kontakt sa nepoznatim licima, čak i ako je pretpostavilo da su vršnjaci.
Predatorsko ponašanje je pretjerano dobro i pretjerano ljubazno, sa intimizacijom žrtve u kontekstu saznavanja što više podataka i stvari iz žrtvinog života. Ukoliko se neko pretjerano raspituje za dječije podatke ili uporno tvrdi da joj je prijatelj, dijete treba alarmirati starije osobe u svom okruženju. Posebnu pažnju treba posvetiti ukoliko dijete tvrdi da osoba/kontakt ima izrazitu želju da se upoznaju ili ispituje dijete da li neko još zna da je ono u kontaktu sa njim.
Krajnji alarm jeste traženje seksualiziranog sadržaja od djeteta. U svim slučajevima, najbolji način je da se odmah svaka sumnjiva radnja i kontakt sa djetetom prijave nadležnim organima. U Bosni i Hercegovini, to je policija, koja sa tehnološkim kapacitetima može pronaći predatora i efikasno spriječiti dalja krivična djela istog.
2. Edukacija o informacijskoj sigurnosti
Informacijska sigurnost je skup mjera koje se provode u svrhu minimaliziranja rizika i maksimaliziranja sigurnosti u online svijetu.
Dječija informacijska sigurnost i pismenost su temelj dobrog edukacijskog menadžmenta za novo doba i osiguravanja dječije bezbjednosti na internetu.
Dijete treba biti svjesno da javnim dijeljenjem svojih fotografija, podataka i dešavanja u životu, postaje lako dostupna meta.
Osiguravanjem profila na društvenim mrežama i slabim dijeljenjem privatnih podataka, dijete postaje sigurnije. Još jedna metoda jeste držanje profila čistim od nepoznatih kontakta i slično, te provjera zahtjeva za prijateljstvo i slično.
Dijete, također, treba biti svjesno da u privatnim konverzacijama ne dijeli kompromitirajući sadržaj jer samim time postaje meta i za kontakte koje poznaje u životu. Podaci govore da su predatori često i osobe koje dijete zna iz svoje bliže okoline.
3. Softveri za kontrolu sadržaja i aktivnosti na internetu
Kada govorimo o ovom pitanju, mnogi će spomenuti cenzuru i nadzor dječijih aktivnosti kao ukidanje slobode.
Cenzura koja se danas provodi na internetu prema novinarima i aktivistima nije jednaka roditeljskoj ili starateljskoj kontroli nad dječijim aktivnostima.
Dječije aktivnosti na društvenim mrežama, do određene dobi, moraju biti praćene, ukoliko ste odlučili da prekršite dobnu granicu prijave na socijalne mreže.
Sa povremenom (ne stalnom) kontrolom od strane roditelja/staratelja i kontinuiranom edukacijom djece o rizicima, predatorsko ponašanje i aktivnosti mogu biti prevenirane.
Kontrola sadržaja podrazumjeva mapiranje plana učenja djeteta i mlađeg maloljetnika o rizicima posjećivanja određenog grafičkog sadržaja kao što su pornografski materijali i drugo.
Sa povećanim sramom i tabuom oko pornografije i slično, stariji maloljetnici mogu biti intimizirani u ovom procesu, te je dobra praksa da o tim stvarima komuniciraju sa punim povjerenjem koje se gradi godinama od strane skrbnika ili roditelja. Ukoliko osjećate da je to previše intimno, dobro je uvesti praksu osnaživanja djece i starijih maloljetnika kroz edukativne materijale, časopise ili videoe ili potražiti pomoć školskog pedagoga ili psihologa.
Kontrola sadržaja, iako se može provoditi nesmetano, ne bi trebala biti korištena kao ograničavajući faktor dječijeg vremena za uređajem.
Djeca bi trebala imati ograničeno vrijeme koje provode za uređajima, primarno radi fokusa na edukacijske i druge sadržaje, kako u realnom, tako i online svijetu.
Kao rješenja, pojedini izvori navode softverske kontrole od strane roditelja, kroz alate koji mogu biti komercijalni ili iz zajednice.
No, sami alati ne mogu pravovremeno reagovati na prepoznavanje dječijeg ili predatorskog ponašanja, te je stoga bolje educirati djecu o prepoznavanju opasnosti i podsticati otvoreni dijalog sa djecom, bez osuđivanja radnji i akcija koje rade na internetu.
Zaključak
Predatorstvo nije došlo sa rastom modernih tehnologija. Ono je samo izašlo iz izolacije i postalo vidljivije kroz proliferaciju komunikacijskih platformi i drugog. Djecu ne treba ograničavati da istražuju i uče o internetu, već im pružiti adekvatnu edukaciju iz sigurnosti koja će voditi da, na bilo koje sumnjivo ponašanje u online ili fizičkom svijetu, odgovore sa povjerenjem prema starijoj osobi, edukacijskom osoblju ili službama sigurnosti. Samim time postižemo da se minimizira rizik od predatora u društvu i osnažujemo nove generacije građana/ki koji će se boriti protiv nasilja unutar društva. Kako online, tako i u realnom svijetu.
